Privrženost i mentalno zdravlje
Pojam privrženosti odnosi se na odnos između dviju osoba koje imaju jake emocionalne veze i trude se održati svoje odnose. U užem smislu, odnosi se na jaku emocionalnu vezu između djeteta i onoga tko se brine o njemu, najčešće roditelja ili skrbnika. Razvija se tijekom prve godine života između djeteta i roditelja (skrbnika), a karakterizira je tendencija traženja i održavanja bliskosti privrženim ljudima za vrijeme stresnih situacija. Za dijete, razvoj privrženosti najvažniji je oblik razvoja u okviru emocionalno – socijalnog razvoja. Osjećaj sigurnosti koji je nastao iz odnosa između majke (ili oca) i djeteta stvara osnovno povjerenje i nepovjerenje u odnosima i definira vjerovanje djeteta o tome kako će okolina reagirati na njegove potrebe.
Privrženost se pokazuje kroz sreću i radost kada je dijete s roditeljem, odnosno kroz strah i neugodu kada se odvaja od roditelja, ili pak u traženju utjehe u roditelju kada je dijete u nepoznatoj ili opasnoj situaciji. Razvoj privrženosti ovisi o osjetljivosti roditelja na potrebe djeteta i o kvaliteti emocionalnog odnosa koji se s djetetom razvija, a za to postoje određeni preduvjeti: emocionalnost roditelja; odgovaranje na reakcije svoje djece; sposobnost odraslih da se osjećajno prilagođavaju djetetu te da slijede i reagiraju na poruke djeteta prepoznajući njegove signale. Dijete, ovisno o reakcijama odrasle osobe kojoj je privrženo, može razviti sigurnu (zdravu) privrženost ili nesigurnu (nezdravu) privrženost koja može biti izbjegavajuća ili anksiozna. Okolina koja osigurava djetetu stalnost nazočnosti jedne odrasle osobe i roditelj koji zadovoljava djetetovu potrebu za toplim fizičkim kontaktom te mu pruža osjećaj ugode i nježnosti, šalje poruku da je dijete sigurno. S druge strane, majka ili drugi skrbnik koji je psihološki nedostupan i ne reagira na emocionalne potrebe djeteta, potiče u djeteta razvoj nesigurne, odnosno izbjegavajuće privrženosti. Okolina koja ponekad odgovara na dječje potrebe za blizinom i emocionalno je dostupna, a ponekad je nedostupna i kažnjavajuća, razvija u djeteta nesigurnu, odnosno anksioznu privrženost.
Istraživanja su pokazala da su sigurno privržena djeca prilagodljivija, imaju više samopoštovanja, samostalnija su, otpornija na stres i manje impulzivna. Isto tako, ova djeca lakše stvaraju i održavaju prijateljstva, socijalne vještine su im razvijenije, te postižu bolji uspjeh u školi. U odrasloj dobi lakše uspostavljaju bliskost, emocionalne veze su im stabilnije, te uspostavljaju sigurnu privrženost i s vlastitom djecom.
S druge strane, nesigurna privrženost ne vodi samo do teškoća u emocionalnom i socijalnom funkcioniranju djece, nego uzrokuje biokemijske promjene i oštećenja u njihovu organizmu. Djeca odgajana bez nježnog dodira i osjećaja osnovne sigurnosti imaju izrazito visoku razinu hormona stresa u organizmu, što je rizičan faktor za njihov zdrav intelektualni, emocionalni i socijalni razvoj. Neurobiološke posljedice zanemarivanja emocionalnih potreba kod djece mogu uzrokovati poremećaje u ponašanju, depresivnost, apatičnost, otežano učenje i osjetljivost na kronične bolesti. U usporedbi sa sigurno privrženima, nesigurno privržena djeca u znatno su većem riziku da budu agresivna, destruktivna i antisocijalna. Primjerice, dječaci tinejdžeri koji su u ranim godinama života imali teškoće u razvoju sigurne privrženosti imaju tri puta veći rizik da počine nasilna djela. Poremećaji privrženosti tijekom ključne prve tri godine života mogu dovesti do razvoja tkz. “nesuosjećajne ličnosti”, koja nema sposobnost uspostaviti odgovarajuće emocionalne odnose, kronično je ljuta i frustrirana, ima slabu kontrolu impulsa i nema razvijenu moralnost i savjest.
Već dugi niz godina istraživači se trude dobiti odgovor na najvažnije pitanje u razvojnoj psihologiji: Da li obrasci privrženosti stečeni u ranom djetinjstvu djeluju i strukturiraju kvalitetu odnosa i u odrasloj dobi, odnosno može li se govoriti o kontinuiranosti obrazaca privrženosti tijekom života? Smatra se da privrženo ponašanje postaje organizirano unutar ličnosti pojedinca i određuje emocionalne veze tijekom cijelog njegova života, te kako jednom uspostavljen tip privrženosti u djetinjstvu djeluje i strukturira kvalitetu odnosa u adolescenciji i zreloj dobi.
Privrženost nije pojam koji se odnosi samo na vezu između djeteta i majke, tj. osobe koja o njemu brine, već je prisutna i djeluje kroz čitav život pojedinca. Dijete može biti privrženo i drugim osobama kao što su npr. otac, baka, djed itd., a kasnije i ljubavnim partnerima, prijateljima i ostalim značajnim osobama. Tijekom adolescencije i rane odrasle dobi mladi postaju sve više usmjereni ka vršnjacima, a to je ujedno i razdoblje života kada se ulazi u ljubavne veze, gdje je vjerojatno da će ljubavni partner postati primarni objekt privrženosti. Za vrijeme adolescencije priroda odnosa roditelj-dijete se neminovno mijenja, te adolescenti traže više slobode i neovisnosti. Međutim, na njihovu želju za autonomijom treba gledati kao na vid zdravog razvoja, jer se jedino na taj način može ostvariti najvažniji zadatak u budućnosti, a to je uspostavljanje dugoročnih romantičnih partnerskih odnosa. Za razliku od adolescenata koji imaju razvijenu zdravu privrženost, oni koji su razvili izbjegavajuću privrženost su skloniji suprotstavljanju roditeljima, te odbacivanju njihovih stavova i vrijednosti. Isto tako, skloniji su fizičkom udaljavanju od roditelja i često nemaju dovoljno razvijene vještine za uspostavljanje bliskosti s vršnjacima. Za adolescente koji su razvili anksioznu privrženost, tipična je jaka povezanost za obitelj te izražena anksioznost i depresivnost.
Privrženost u odrasloj dobi, definirana je kao afektivna veza koju karakterizira tendencija da se traži i održi bliskost s drugom osobom, naročito kada je osoba pod stresom. Privrženost u odrasloj dobi ima iste ili slične karakteristike kao i u djetinjstvu, samo je sada ljubavni partner glavni objekt privrženosti (barem u većini slučajeva) dok roditelji postaju tzv. ‘figure privrženosti u pričuvi’. Ljubavni partner postaje sigurno utočište u stresnim situacijama i sigurna baza u kojoj se osoba osjeća zaštićeno i voljeno. Naravno, postoje i brojne razlike u privrženom odnosu u djetinjstvu i u odrasloj dobi, od kojih je najočitija, a možda i najvažnija uzajamnost u odnosu. Asimetričan odnos u djetinjstvu u kojem je jedna osoba primatelj skrbi, a druga skrbnik, zamjenjuje recipročan odnos u odrasloj dobi u kojem ljubavni partneri jedan drugome pružaju sigurnost i njegu. Odrasli pojedinci koji su razvili sigurnu privrženost lakše se zbližavaju s drugima i karakterizira ih povjerenje prema ljudima. Anksiozno privrženi pojedinci često se boje da nisu dovoljno voljeni, misle da drugi ne žele biti onoliko bliski koliko bi to oni htjeli i često se žele potpuno poistovjetiti s drugom osobom dok izbjegavajuće privrženi izbjegavaju bliskost, osjećaju nelagodu kada su previše bliski s drugima i ne vjeruju im. Moglo bi se reći kako se različito privrženi u ljubavnim odnosima razlikuju po tome kako doživljavaju ljubav.
S obzirom da je upravo razina povjerenja u vezi bitna za očuvanje veze, stil privrženosti partnera može utjecati u važnom dijelu i na kvalitetu veze i na njeno trajanje. Istraživanja provedena među bračnim parovima podržavaju tvrdnje da stil privrženosti utječe na kvalitetu veze te da je na osnovi privrženosti partnera moguće donekle predvidjeti ponašanje partnera i bračno funkcioniranje. Brakovi između osoba s nesigurnom privrženošću imaju više konflikata i negativnih aspekata nego brakovi sigurno privrženih osoba.
Zaključno, većina nas ima stabilne odnose s nama važnim ljudima u životu, i to kako tijekom djetinjstva tako i u kasnijoj dobi. Odnos sigurne privrženosti uči dijete da se ljudima koji ga okružuju može vjerovati, da su pouzdani i da ga vole. Isto tako, odnos privrženosti koji se razvio u odnosu prema majci ili drugoj osobi koja se brine za dijete ima presudnu ulogu u osiguravanju osjećaja sigurnosti kod djece pa time i poticanju samostalnosti kod djece. Privrženost utječe na naše samopoštovanje, socijalno funkcioniranje, očekivanja koja imamo od drugih, osjećaj bliskosti i potrebu za usamljenosti.
Ivana Batur, mag. psych.
Dora Srdelić Ljubičić, prof.
