Hrvatski sabor je proglasio 2012. godine 6. lipnja Danom prava osoba s duševnim smetnjama. Tog je dana 1880. godine naredbom Kraljevske zemaljske vlade usvojen “Statut kraljevskog zemaljskog zavoda za umobolne u Stenjevcu” (današnja Klinika za psihijatriju “Vrapče”).
Cilj Dana prava osoba s duševnim smetnjama podizanje je razine javne svijesti o ovoj iznimno ranjivoj društvenoj skupini, često suočenoj s mnogim predrasudama i stigmatizacijom, a samim time i većim rizikom od socijalne isključenosti i kršenja njihovih prava te mogućem ponižavajućem ili neljudskom postupanju.
Osobe s duševnim smetnjama u svim društvima i svim vremenima imaju specifičnu poziciju. Zbog prirode zdravstvenog stanja ove osobe često nisu u mogućnosti adekvatno se brinuti o svojim pravima i interesima te predstavljaju jednu od najobespravljenijih kategorija bolesnika i ujedno jednu od najobespravljenijih društvenih skupina uopće. Iako velik broj država svijeta, pa tako i Hrvatska, ima kvalitetne zakonske okvire za zaštitu osoba s duševnim smetnjama, uvijek postoji mogućnost nepridržavanja ovih zakona i manjka svijesti o potrebi provedbe zakona što dovodi do zakinutosti u pravima ovih osoba.
Na žalost, stigmatizacija osoba s duševnim smetnjama široko je rasprostranjena u našem društvu, a opterećuje oboljele osobe, članove njihovih obitelji, ali i zdravstvene djelatnike koji se bave područjem mentalnog zdravlja. Radi se o strahu od nepoznatog, od osoba koje su proživjele drugačija iskustva, a često je utemeljen na nedovoljnom poznavanju psihičkih simptoma, neznanju, neraspolaganju informacijama, pogrešnim stavovima i predrasudama. Najčešće predrasude povezane s mentalnim poremećajima odnose se na to da su neizlječivi, da su izraz slabosti, da su osobe s mentalnim poremećajem opasne, nesposobne, krive za vlastitu bolest i sl.
Međutim, provedena istraživanja ukazuju na to da su osobe s duševnim smetnjama češće žrtve nego počinitelji nasilja, a pojedinci s težim duševnim smetnjama su u dvostruko većem riziku da dožive nasilje od strane osoba koje nemaju duševne smetnje.
Također, kada su osobe suočene sa stigmatizacijom, manja je vjerojatnost da će potražiti stručnu pomoć, a vrlo je vjerojatno da će tražiti pomoć nakon dužeg vremenskog perioda, što može otežati proces izlječenja. S druge strane, reduciranje stigme može pomoći ljudima koji žive s problemima ovisnosti ili mentalnog zdravlja da se pravodobno uključe u tretman liječenja te na taj način spriječe pogoršanje vlastitog zdravstvenog stanja, kao i dobrobiti njihove okoline.
Stoga mnogi autori ističu potrebu edukacije, senzibilizacije i informiranja javnosti te povećanja svijesti o važnosti očuvanja mentalnog zdravlja te izradbu i provođenje Anti-stigma programa što može uvelike doprinijeti redukciji negativnih stavova prema oboljelima od duševnih bolesti i rješavanju poteškoća oko uključivanja ove populacije u život zajednice kako bi što bolje funkcionirali u obitelji, društvu i na radnom mjestu.
