Obitelj je dinamička struktura sa svojim određenim pravilima i zakonima koji za pojedinca predstavljaju zajednicu. Najvažnije pravilo svake obitelji jest poštivanje osobe kao ljudsko biće koje zaslužuje i treba ljubav, toplinu i sigurnost. Zajednica (obitelj) u kojoj dijete živi trebala bi mu od samog rođenja omogućiti normalan razvoj u adekvatnom okruženju na svim razinama. Život djeteta od samog rođenja oblikuju roditelji, a s time i sliku koju dijete o sebi stvara. Za djetetovo psihofizičko funkcioniranje, njegov tjelesni, kognitivni i socio-emocionalni razvoj bitna je zdrava i poticajna obitelj te čista i uredna okolina u kojoj svi članovi pridonose očuvanju obiteljskog okoliša (Čudina Obradović i Obradović, 2006).
Međusobni odnosi partnera unutar obitelji te odnosi dijete-roditelj, imaju veliki utjecaj na cjelokupan razvoj djeteta. Stoga, jedan od važnih zadataka roditelja je prenositi djetetu emocionalna iskustva i inzistirati na intenzitetu emocija za razvoj emocionalne kompetencije, jer bez njenog uspostavljanja moguća je pojava agresivnog ponašanja u kasnijoj dobi. Ukoliko je dijete izloženo bračnim sukobima te neslaganjima roditelja njegova dobrobit biti će kontinuirano narušena. Smatra se da izloženost djeteta sukobu ponekad može rezultirati pozitivno jer će naučiti dobar primjer rješavanja sukoba, ukoliko se misli na njegovu dobrobit. Ukoliko se sukobi i konflikti roditelja opetovano ponavljaju te se realiziraju rastavom roditelja, dijete će itekako patiti, te će na različite načine reagirati i razviti određeni oblik ponašanja, razviti poremećaj ili bolest.
Reakcija djeteta ovisi o dobi, jer će djeca između treće i devete godine života osjećati krivnju zbog nastale situacije te će se još više truditi i ponašati zrelije nego što zapravo jesu. Postoji mogućnost da mlađa djeca razviju psihosomatske bolesti kao vapaj u pomoć, dok će predškolska djeca reagirati internaliziranim ili eksternaliziranim poremećajima. Naime, djeca predškolske dobi intenzivno proživljavaju neslaganje i razlaz roditelja. Nemaju emocionalnu i kognitivnu zrelost da i mogla shvatiti razloge zašto se sve to događa, a ne mogu ni verbalizirati sve što misle i osjećaju, ali svoja stanja često pokazuju ponašanjem (nemirom, frustracijom, agresijom, destrukcijom, nesanicom, raznim tjelesnim tegobama).
Reakcija ovisi i o spolu. Na primjeru istraživanja koje je sprovela Mavis Hetherington (1978) navodi se da, s obzirom da najčešće očevi odlaze, rastava roditelja više pogađa dječake zbog nedostatka očeve figure kao uzora i modela socijalizacije nego djevojčice koje će dugi niz godina tražiti i analizirati razloge očeva odlaska. Agresija koja se javlja kod dječaka te depresija kod djevojčica kao posljedica rastave roditelja samo su neki od simptoma s kojima se djeca susreću, koji će ukoliko roditelj konstantno ne prati tok razvoja svoga djeteta te ne reagira pravovremeno na određene poremećaje ili probleme u ponašanju u kasnijoj odrasloj fazi onemogućiti razvoj socijalnih vještina te funkcioniranje djeteta kao kompletnog bića.
Međutim, kada obitelj ustraje te se održava svakodnevnim konfliktima koji za dijete predstavljaju opasnost onda je za dijete dugoročno bolje da se njegovi roditelji rastave, iako se to njemu primarno u većini slučajeva ne čini kao dobar ishod. Jedan od dobrih primjera kako djetetu dati do znanja da se roditelji rastaju, a da se pritom ne iznose detalji vezani uz sukobe: ˝Nismo se više dobro razumjeli, pa se rastajemo kako se ne bismo stalno tako ružno svađali˝ (Lüpkes, 2010, str.111).
Drugim riječima, ˝Kada je zbroj tuge i jada daleko veći od malobrojnih trenutaka zadovoljstva, održavanje veze s moralne se strane ne može više opravdavati˝ (Lüpkes, 2010, str.18).
Ono što djecu najviše povrjeđuje je pokušaj okretanja djeteta protiv drugog roditelja jer na taj način zapravo pokušava otuđiti dijete. Richard A. Gardner (1985., prema Warshak, 2008) uvodi termin »sindrom otuđenja od roditelja« (eng. Parental Alienation Syndrom − PAS), a odnosi se na poteškoće koje manifestiraju djeca zbog svjesnog ili nesvjesnog ponašanja jednog roditelja. Riječ je najučestalijim manipulacijama pravima djeteta, a uključuje niz ponašanja, verbalnih i neverbalnih poruka roditelja, koji djetetu šalju negativnu poruku o drugom roditelju s ciljem njegova isključivanja iz života djeteta i otuđivanja djeteta od roditelja, iako za to ne postoji razlog koji proizlazi iz odnosa roditelja i djeteta (Jelavić, 2010.). Stručnjaci takve pokušaje smatraju jednim od oblika emocionalnog zlostavljanja od kojeg dijete treba zaštiti na vrijeme (Warshak, 2008).
Gardner navodi 8 manifestacija PAS-a u dječjem ponašanju:
- Kampanja ocrnjivanja − navode da mrze jednog roditelja, te negiraju sva pozitivna iskustva koja su imali s tim roditeljem, iako su ga prije voljeli.
- Apsurdni razlozi i racionalizacije za odbacivanje roditelja – kao razloge za odbacivanje roditelja često navode beznačajne stvari poput nekih njegovih navika i sl.
- Nedostatak ambivalencije prema roditelju koji otuđuje – jednog roditelja vide kao savršenog, bez ijedne mane, a drugog kao apsolutno lošeg, te o njemu navode samo mane.
- Fenomen »nezavisnog mislitelja«− inzistiraju da su njihove odluke samo njihove, naglašavaju svoju volju u odlučivanju i postupanju prema roditelju kojeg odbijaju, te tvrde da nitko nije na njih utjecao.
- Nedostatak krivnje zbog ponašanja prema otuđenom roditelju – ne pokazuju suosjećanje ili grižnju savjesti zbog roditelja kojeg odbijaju.
- Slaganje s otuđujućim roditeljem pri roditeljskim sukobima − uvijek su na strani otuđujućeg roditelja, bez obzira na to koliko neutemeljeni ili apsurdni njegovi argumenti bili, ne želeći čuti argumente drugog roditelja.
- Prezentiranje posuđenog scenarija − često koriste fraze identične onima otuđujućeg roditelja, koriste izraze koje zapravo ne razumiju, ne daju detalje događaja
- Odbacivanje proširene obitelji otuđenog roditelja.
Za bolje razumijevanja problema ovog fenomena, pročitati primjer u privitku.*Koje su preporuke roditeljima kako bi se trebali ponašati u procesu rastave?
- Prije samog pokretanja postupka rastave bilo bi dobro da roditelji razgovaraju sa djetetom o onome što će se u narednom periodu dešavati. Poželjno je da u tom trenutku budu prisutna oba roditelja.
- Roditelji bi trebali biti spremni odgovoriti na sva moguća pitanja djeteta i to što iskrenije. Dijete treba ohrabrivati da slobodno pita sve što ga zanima i iskaže sve svoje sumnje i strahove. Poželjno je sakupiti svu moguću literaturu o utjecaju rastave na dijete određenog uzrasta.
- Dijete treba uvjeriti da ono ni na koji način nije utjecalo na pogoršanje odnosa između roditelja i da rastava ni na koji način nije njegova krivica.
- Bez obzira na uzrast djeteta, neophodno je konstantno uvjeravanje u to da ga oba roditelja i dalje podjednako vole bez obzira na promjene u njihovom međusobnom odnosu.
- Ma koliko opterećeni bili vlastitim problemima, roditelji moraju staviti djetetove potrebe na prvo mjesto
- Međusobne rasprave pred djetetom se moraju izbjegavati.
- Roditelji koji su uvijek i sami emocionalno nestabilni u periodu rastave ne smiju očekivati od djeteta da ono zadovoljava njihove emocionalne potrebe.
- Dijete treba ohrabriti i za razgovor o aktualnim problemima u kući i sa drugim ljudima, van obitelji, ukoliko osjeća potrebu za tim; razgovor ponekad nije najbolji mogući izbor jer djeca ponekad iz nekog razloga ne žele ili ne mogu razgovarati o temama koje ih muče pa je dobro koristiti igru kao djeci prirodan način komunikacije.
- Prilikom razmjene posjeta sa drugim roditeljem treba izbjegavati ispitivanje djeteta o tome šta radi bivši partner ili o čemu su razgovarali dok su bili zajedno. Dijete ne bi trebalo koristiti kao posrednika u komunikaciji sa bivšim partnerom.
VAŽNO je znati*:
Djeca ne mogu predvidjeti tijek događaja prilikom rastave, kao ni rješenje situacije, stoga im je potrebna pomoć druge osobe. Pomoć i podršku mogu pružiti prvenstveno roditelji i drugi članovi obitelji, te bliske osobe, ali i stručnjaci ukoliko roditelji procijene da im je potrebna podrška i savjet u vezi djeteta, ali i njih samih. To su odgojitelji, psiholozi, pedagozi, edukacijski rehabilitatori, socijalni pedagozi, socijalni radnici, pedijatri, psihoterapeuti kao i svi ostali stručnjaci mentalnog zdravlja koji se bave djecom i njihovim roditeljima, obiteljima.
Stoga, u članku pružamo pregled literature kroz koju se možete educirati i podržati prilikom procesa rastave.
Za roditelje:
- Coleman, W.L. (2005). Što djeca trebaju znati kad se roditelji rastaju; Za djecu koja proživljavaju traumu rastave. Zagreb: STEPress.
- Uvodić-Vranić, Lj. (2013). Avantura osobne promjene 3: rat ili mir – rastavljeni roditelji – priručnik za rastavljene roditelje koji vole svoju djecu. Zagreb: Profil knjiga.
*Knjige se mogu pronaći u Gradskoj knjižnici Zadar
Za djecu:
- Tasić, B. I Gjurković, T. (2015). Tedi i Kedi. Zagreb: Centar Proventus.
(Radi se o slikovnici koja je nastala iz praktičnih potreba redovnog vrtića,a s namjerom da se pomogne djeci čiji se roditelji rastavljaju ili su rastavljeni, ali i da posluži djeci kao sadržaj za proradu emocija.) - Stuhlreiter, Đ. (2012).Kao da se ništa nije dogodilo. Zagreb: Algoritam.
(Ova knjiga sadrži deset pripovjedaka u kojima su glavni likovi tinejdžeri sa svojim svakodnevnim problemima. Bilo da se radi o djeci rastavljenih roditelja, teškog imovinskog stanja, s nekom bolesti ili o zanemarenoj djeci, oni se ne uklapaju u standardno i stereotipno ponašanje svojih vršnjaka. Ali i njima treba osjećaj pripadnosti, dopadljivosti i razumijevanja okoline. Zato se oni nikada ne predaju i iz naizgled bezazlenih situacija nastoje izaći neslomljenog ponosa i s vjerom u bolje.) - Kovačević,H. (2013).Tajna Zantara Vidovnjaka. Zagreb: Školska knjiga d.d.
(Tajna Zantara Vidovnjaka sadržava sve elemente Kovačevićeve poetike: tajnu i intrigu; ljubavnu priču i potragu. Ognjenovi strahovi mahom su nestvarni, boji se uglavnom svega. Misli da je svijet u kojemu živi neprijateljsko okruženje. A onda mu u život stižu stvarne prijetnje. Roditelji mu se rastaju, počnu mu pristizati prijeteća pisma. Uz sav taj niz neobičnih događaja on se zaljubljuje u djevojčicu Tenu. Nevolja je u tome što mu nitko ne vjeruje da je doista ugrožen. No i ova, iako trinaesta priča, ima sretan završetak, koji teško da bi bio moguć da nije bilo ljubavi jedne djevojčice.)
*PRIVITAK
“Mene je oteo moj otac kada sam imala 4 godine, i to je trajalo punih14 godina. Tih sam godina živjela u bijegu, skrivajući se, u strahu. Živjeli smo po autobusima i putovali smo kroz 3 zemlje i 34 države, sve kako bismo pobjegli od majke koja me voli. Morala sam se odijevati poput dječaka, bojati kosu različitim bojama, moliti za novac i hranu, promijeniti ime i identitet mnogo puta. Nisam puno išla u školu ili živjela na jednom mjestu jako dugo, a također sam bila izložena neprimjerenim i opasnim situacijama. Bio je to život straha i beskućništva.
Kao vrlo malo dijete, vjerovala sam da je moj otac učinio ono što je učinio, jer me volio. Kao razlog zašto majka nije s nama je naveo da joj nije stalo do mene i da je loša osoba. Budući da sam bila jako mala, ubrzo sam počela zaboravljati njeno lice, njezin glas, sve. Moja je majka ubrzo postala bezlični stranac koji me želi odvesti daleko od svega što je postalo poznato. Pomagala sam ocu u skrivanju, doživljavala sam ga kao svog junaka. Kao i većini djece, draže mi je bilo poznato od nepoznatog, čak i ako je to poznato bilo nasilno i grozno.
Uspjela sam pronaći svoju majku kad sam imala gotovo 18 godina. Bio je to iznimno bolan ponovni susret, jer je jedan dio mene očajnički želio vjerovati da je to što je moj otac napravio bilo opravdano. Bilo mi je gotovo previše bolno da vjerujem drugačije. No ja sam željela istinu. Nazvala sam svoju majku prije mog 18. rođendana, i kratko nakon toga smo se srele. Moja bol nije nestala s kontaktom s mojom majkom, divnom osobom. (Uporno sam pokušavala pronaći nedostatke kod nje koji bi opravdali postupke mog oca, ali nije ih bilo. Ona jest divna.) Morala sam shvatiti tko sam, odakle dolazim i kamo idem. Trebalo je proći mnogo godina kako bih ponovno uspostavila odnos s majkom, pomirila se sa svojom prošlosti, i kako bih naučila vjerovati u sebe, u druge i u svoje viđenje svijeta.”
Literatura:
Dječji dom „Tić“ Rijeka. (2016). Dijete i razvod. Preuzeto (16.09.2017.) sa:
Dujmušić, M. (2016). Sindrom roditeljskog otuđenja – iskazivanje negativnih osjećaja prema jednom roditelju uslijed utjecaja drugog roditelja. Preuzeto ( 16.09.2017.) sa:
Hajnić, Lj. (2014): Sindrom otuđenja od roditelja. Ljetopis socijalnog rada, 21(1), 169-178.
Kardum, T. (2015). Utjecaj razvoda roditelja na ponašanje djeteta. Neobjavljeni završni rad. Sveučilište u Zagrebu: Učiteljski fakultet – Odsjek za odgojiteljski studij.
Roditeljska linija. (2017). Kako zaštititi djecu u toku razvoda? Preuzeto (15.09.2017.) sa: http://sos.roditelji.me/2017/05/08/kako-zastiti-djecu-u-toku-razvoda/
Tasić, B. I Gjurković, T. (2015). Tedi i Kedi. Zagreb: Centar Proventus.
Autori:
