Jednoglasnom odlukom Hrvatskog sabora 17. veljače 2017. godine Dan ružičastih majica je izglasan kao Nacionalni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja koji se održava svake godine, zadnje srijede u veljači.
Sve je počelo 2007. godine kada su srednjoškolca u Kanadi vršnjaci zlostavljali jer je u školu došao u ružičastoj majici. Nekoliko dana kasnije, njegovi prijatelji organizirali su prosvjed te došli u školu obučeni u ružičaste majice. Kupili su još 50-ak i dijelili drugim mladićima u znak podrške.
Nasilje među vršnjacima je pojam s kojim se svakodnevno susrećemo i koji nam se na prvi pogled čini vrlo jednostavnim. Svatko od nas vjerojatno može zamisliti nasilnika ili poznaje priču djeteta ili mlade osobe koja je doživjela nasilje. No, promatrajući učenike na školskom dvorištu, granice postaju mnogo nejasnije. Vršnjačko nasilje poprima mnoge oblike, a priče djece i mladih koji su ga doživjeli su vrlo različite. Svakoga dana stotine tisuća učenika njihovi vršnjaci zadirkuju i ismijavaju. Kad verbalna agresija preraste u fizičko nasilje, većina škola odlučno reagira. Međutim, velika većina zlostavljajućeg ponašanja u školi nije otvoreno, fizičko nasilje, već prikriveno psihičko ratovanje. Ono se pojavljuje u obliku ismijavanja, psihičkog zastrašivanja i kolektivnog odbacivanja.
Zadirkivanje može biti nevina zabava. Svi mi sudjelujemo u dobrodušnom bockanju koje je znak prijateljske povezanosti. Ali kad se zadirkivanje pretvori u nasilje, to više nije igra. Ismijavanje je moćan društveni ritual čiji je cilj poniziti određene pojedince i odvojiti ih od ostalih. Oni koji su tako stigmatizirani postaju tzv. „zagađene osobe“ te se nastoji da ih drugi percipiraju kao osobe koje nisu vrijedne ljudskog dostojanstva. Ovakav status podcijenjenosti drugim članovima skupine daje dopuštenje izopćenika nekažnjeno zlostavljati.
Kao fizičko, i psihičko se zlostavljanje pojavljuje u mnogim nijansama i oblicima. Ono može uključivati izrugivanje, vrijeđanje i „humor“ koji ima za cilj dotičnu osobu učiniti predmetom poruge i podrugivanja. Uvrede mogu biti usmjerene prema odijevanju, izgledu ili osobnosti žrtve te mogu podcjenjivati njezinu obitelj, rasu, spol, spolno opredjeljenje ili sustav vrijednosti. Za ismijavanje čak nisu potrebne ni riječi jer će isti cilj postići i gadljivi pogledi i određene geste. Svemu tome zajedničko je to što prelazi crtu koja dijeli nestašno zadirkivanje od nepoštivanja i ponižavanja neke osobe.
Predrasude i činjenice
Često se može čuti da je nasilje među djecom „normalna pojava“ sa kojom se raste i u skladu sa tim postoje očekivanja da će dječje nasilno ponašanje spontano prestati tijekom razvoja. Međutim, da nasilje nije dio uobičajenog toka odrastanja, govore mnogi obrasci ponašanja koje dijete može ispoljavati. Posljedice počinjenog i proživljenog nasilnog ponašanja mogu biti ne samo neposredne nego i trajne – za čitav život. Prema tome, nasilno ponašanje nije uobičajena pojava i treba intervenirati da bi se ona spriječila. Mnoga djeca, a i odrasli, ne shvaćaju ozbiljnosti stalnog omalovažavanja, nazivanja pogrdnim imenima, vrijeđanja, ignoriranja, uhođenja itd. Obično se nalaze racionalni „razlozi“ da ovo ponašanje i nije baš nasilno, da se njime želi postići određeni cilj ili napraviti „šala“ i sl.
Tko su djeca koja trpe nasilje:
• imaju slabo samopoštovanje (sebe opažaju kao neprivlačne, slabije)
• povučena su, pasivna, oprezna, tiha i osjetljiva
• anksiozna su
• imaju malo prijatelja
• obično su fizički slabija i nesigurnija
• obično su više uplašena i za njih se zna da neće uzvratiti ako ih neko napadne (uglavnom nisu
agresivna)
• najčešće su prezaštićena od svojih roditelja
• lako zaplaču i povlače se.
Posljedice vršnjačkog nasilja
Poznate su mnoge i ozbiljne posljedice vršnjačkog nasilja koje se mogu vidjeti i kao neposredan „odgovor“ na nasilno ponašanje i kao manje ili više dugoročne, a nekada su to posljedice i za cijeli život. Kolike će posljedice proživljeno nasilno ponašanje imati na dijete ovisi od mnogih okolnosti: osjećaja sigurnosti ili nesigurnosti, načina reagiranja, uzrasta, zrelosti, vrste nasilja, odnosno vremena djetetove izloženosti nasilju itd. Djeca koja se osjećaju sigurnom i imaju više samopouzdanja pronalaze konstruktivnije načine da se zaštite (traže pomoć odraslih, prijavljuju nasilno ponašanje), a imaju i bolje mogućnosti savladavanja traumatskih iskustava nasilja od nesigurne djece koja imaju nisku razinu samopoštovanja. Ukoliko nasilje nad djetetom traje duže, posljedice su teže i trajnije.
Posljedice vršnjačkog nasilja mogu biti vrlo ozbiljne po fizičko zdravlje, psihološku stabilnost i socijalnu ravnotežu i na kraju život žrtve.
Neposredne posljedice proživljenog vršnjačkog nasilja:
• povučenost i nesigurnost, izbjegavanje društva (dijete je uglavnom samo tijekom školskih odmora)
• razdražljivost, napetost i sklonost djeteta da reagira plačem
• poremećaj pažnje
• pad školskog uspjeha
• gubitak motivacije za pohađanje škole: dijete odbija ići školu ili nerado ide u školu
• dijete izbjegava uobičajeni put do škole
• ne želi samo ići u školu, traži od roditelja da ga vode
• „bolesno“ je kada treba ići u školu i žali se na mnoge tegobe za koje liječnici ne nalaze organsku osnovu
• ima slabiji apetit kao i probleme sa snom (nesanice/noćne more)
• nesigurno je i u školi traži društvo/blizinu nastavnika/nastavnica
• ne uključuje se u zajedničke ili sportske aktivnosti
• depresivno je, a katkad i agresivno prema drugoj djeci
• prijeti samoubojstvom, a ponekad i pokuša samoubojstvo.
Kako nasilje predstavlja izravan napad na djetetov osjećaj vrijednosti, može imati posljedice koje mogu promijeniti život ako potraje. Iskustvo ismijavanja evocira snažne negativne osjećaje srama, tjeskobe i straha. Osim toga, većina djece zbog zlostavljanja postane i ljuta, ali se osjeća bespomoćno u nastojanjima da ga zaustavi. Neki od njih zaključe kako su bezvrijedne osobe koje su vjerojatno zavrijedile biti odbačene. Umjesto da priznaju kako se drugi prema njima loše ponašaju, oni sebe vide kao loše osobe koje se trebaju sramiti.
Kada kontinuirano ismijavanje zaustavi djetetovu sposobnost da se nada i nosi s problemima, tada nastupa kriza. Takva osoba može pasti u depresiju, postati autodestruktivna odnosno, u izoliranim slučajevima, može i uzvratiti “udarom” na druge.
Trajnije posljedice izloženosti vršnjačkom nasilju:
• Poremećaji navika:
– poremećaj sna
– noćno mokrenje
– nekontrolirana stolica
– somatske (tjelesne) tegobe iako je dijete fizički zdravo (glavobolje, bolovi u trbuhu, teškoće disanja).
Djeca koja su u djetinjstvu bila izložena nasilju u adolescenciji mogu ispoljavati:
• depresivnost
• nasilje prema svojim vršnjacima
• nesigurnost i nisko samopoštovanje
• rizične „stilove“ života kao što su različiti tipovi ovisnosti o psihoaktivnim sredstvima.
Zlostavljači:
Dok se kod žrtava zlostavljanja narušava samopoštovanje, mnogi zlostavljači se, s druge strane, osjećaju moćnima i izgrađuju „napuhani“ osjećaj samopoštovanja time što podcjenjuju druge. Istraživanja o zlostavljajućem ponašanju ukazuju na to da mnogi zlostavljači imaju puno samopouzdanja, uživaju u dominiranju nad drugima i ležerno posežu za agresijom. Osim toga, malo je vjerojatno i da će prema žrtvi osjećati ikakvu empatiju. To se obično ne događa zbog toga što nemaju savjest, već zato što su svoje ponašanje naučili opravdavati greškama u razmišljanju. Žrtvama „prišivaju“ ponižavajuće etikete („on je slabić“), umanjuju štetni učinak vlastitog ponašanja („samo smo se šalili“) i okrivljuju žrtvu („to mu je i trebalo“). Za mijenjanje tih osoba bit će potrebno izgrađivati njihovu empatiju za druge i suprotstaviti se njihovom iskrivljenom razmišljanju. Navedene „vidljive“ osobine djece koja se ponašaju nasilno upućuju na važnost razumijevanja dubljih slojeva dječjeg doživljajnog svijeta. Naime, ispod ovako „superiorne slike“ krije se bazična nesigurnost, sumnja u vlastite vrijednosti i slabo samopoštovanje. U svjetlu ovih saznanja nasilno ponašanje djece može se razumjeti kao njihov način „obrane“ od napetosti koju potiču osjećaji nesigurnosti, potištenosti i depresije. Da bi se oslobodila unutrašnje napetosti, ona „vide“ vanjske opasnosti i traže neprijatelje, opažaju „namjerne“ provokacije i prijetnje (čak i prema prijateljskom ponašanju). Ovakav stav ih potiče na razvoj mržnje, bijesa i prezira što se može ispoljavati kroz određeni oblik nasilnog ponašanja.
Tko su djeca koja se ponašaju nasilno
• ponašaju se agresivno, prema roditeljima, nastavnicima/nastavnicama i drugoj djeci
• dominiraju (imaju želju da vladaju drugima i pokažu svoju moć) i na taj način traže pažnju, priznanje
• misle da su bolja ili vrjednija od drugih
• daju sebi za pravo da kontroliraju druge tako što će fizički napadati ili omalovažavati drugu djecu
• ne prihvaćaju različitosti i nisu tolerantna
• drugima djeluju superiorno
• impulzivna su
• manipulativna
• mogu imati izrazitu potrebu za stjecanjem koristi (materijalne).
Važna uloga promatrača
Istraživanja pokazuju kako je mali postotak učenika koji su aktivni nasilnici (možda manje od 10%), a sličan se postotak odnosi i na stalne žrtve. Međutim, kada se podrobnije pozabavimo zlostavljajućim ponašanjem, postaje jasno kako “najmoćniju ulogu u predstavi ima gledateljstvo”. Neki postaju navijači koji bodre zlostavljače, dok tiha većina promatrača zlostavljanje omogućuje svojom šutnjom.
Iako učenici koji gledaju zlostavljanje možda osjećaju određenu empatiju za žrtvu, rijetko istupaju da je zaštite kako i sami ne bi postali predmetom ismijavanja. Taj izostanak pružanja pomoći je posebno tragičan jer se učenik koji zna da ima bar jednog prijatelja može bolje nositi sa sudbinom odbacivanja. Međutim, promjena klime u školi iziskuje više od pronalaženja nekoliko hrabre djece koja će biti prijatelji odbačenih učenika. Naime, zlostavljajuće se ponašanje najbolje može iskorijeniti kad ga tiha većina počne doživljavati kao nešto neprihvatljivo.
Izvori:
Priručnik ŠKOLA BEZ NASILJA – KA SIGURNOM I PODSTICAJNOM OKRUŽENJU ZA DJECU. Kako spriječiti nasilje u školi – Program prevencije nasilja među djecom u školi, Ministarstvo prosvjete Crne Gore i UNICEF
Nemoj mi se rugati, Priručnik za nastavnike od šestog do osmog razreda: Stvaramo razred bez ismijavanja (Projekt operacije “Poštovanje” koji su osmislili i izradili Peter Yarrow Productions i Educators for Social Responsibility (“Odgojitelji za društvenu odgovornost”)
