RAZVIJANJE POZITIVNE SLIKE O ŠKOLI KOD DJETETA
Ono što svaki roditelj može napraviti da olakša svom djetetu polazak u prvi razred jest da razvija pozitivnu sliku o školi još dok dijete ide u vrtić. Roditelji ne bi smjeli koristiti izraz “škola” kao zastrašivanje ili kaznu (npr. “Za kaznu ću te poslati u školu, tamo ćeš morati puno raditi!” ili “Vidjet ćeš ti kad kreneš u školu, tamo više nema igračaka i slatkiša!”). Treba pokušati svaki pozitivan primjer iz škole, koju pohađa djetetova starija sestra ili susjed ili čak svoje iskustvo iz mladosti, podijeliti s djetetom tako da mu se dočaraju raznolikosti i zanimljivosti koje ga očekuju u školskoj okolini. Jednako je bitno djetetu dočarati i objasniti razliku između vrtića i škole. Dijete treba znati da ga u školi očekuje puno manje igre, spavanja, a puno više rada, obveza i odgovornosti. Roditelji često svojim ponašanjem djecu još više uznemire, što djeca mogu negativno pripisati školi i tako steći negativan stav o školi.
ODGOJ DJETETA IGRA GLAVNU ULOGU
Neki roditelji govore kako su sretni što djeca kreću u školu i onda plaču (od sreće, brige) i time djetetu šalju jednu zbunjujuću poruku. Zbog toga treba s djetetom pričati i objasniti mu kako se oni osjećaju, ako su zaplakali koji je razlog i slično. Isto tako roditelji mogu pokazivati bezbrižan stav o školi, što kasnije djetetu otežava školsku situaciju jer nije očekivalo “toliko” zadaće i rada. Roditelji, prvenstveno, uče djecu obavezama, navikama i odgovornosti. Ako roditelji ne pokazuju takvo ponašanje, ne mogu očekivati da djeca odjednom sama usvoje radne navike, pišu zadaće i sl. No, jednako tako roditelji moraju biti spremni da svakog dana rade sa svojom djecom. Ono što svaki roditelj može napraviti je naučiti svoje dijete kako razviti radne navike i steći odgovornost za svoje postupke. Dovoljno je dijete naučiti hraniti kućnog ljubimca, izvesti psa u šetnju, pospremiti krevet, pospremiti stol za sobom nakon jela, obrisati suđe, pospremiti igračke ili bilo koji lakši kućanski ili obiteljski zadatak. Na taj način stvaraju radne navike i odgovornost. Ono što je možda još i važnije jest razvijanje osobne higijene i životnih navika. Dakle dijete treba usvojiti naviku odlaska na spavanje u približno isto vrijeme, pranje ruku nakon igre ili kad dođe izvana, prati zube i sl. Struktura u djetetovom životu omogućava mu lakšu prilagodbu na školski sustav. Djeca koja otprije imaju uspostavljene pozitivne navike ili ponašanja lakše rade i uče u školi; lakše usvajaju nove navike, a posebno obaveze i pravila vezane uz školu.
DJETETOVO SAMOPOUZDANJE JE JAKO VAŽNO
Ovako opisanim načinom usvajanja navika i odgovornosti roditelji indirektno razvijaju djetetovo samopouzdanje koje je jako važno prilikom polaska u školu i suočavanja s novim životnim promjenama. Ovakav način rada ili provođenja vremena s djecom važniji je od učenja slova, pisanja pa čak i čitanja. Ono što djeca uče u prvom razredu osnovne škole jesu slova te njihovo pisanje i čitanje u konačnici. Dakle roditelji se ne trebaju zamarati i pokušavati učiti svoje dijete posebno ako ono to ne želi. Roditelji se ne trebaju bojati da će njihovo dijete zaostajati u razredu ako ga ne nauče pisati. Ako i hoće, zaostajat će samo za koji dan ili tjedan jer djeca u toj dobi brzo uče i brzo nadoknađuju. Još jedan aspekt djetetovog funkcioniranja važan za polazak u školu je socijalizacija i emocionalno funkcioniranje. Roditelj koji poznaje svoje dijete relativno dobro može predvidjeti hoće li se ono prilagoditi na svoje vršnjake i učiteljicu. Djeci nekad pomaže da krenu u prvi razred s poznanikom ili prijateljem iz susjedstva ili vrtićke grupe. No ako to je ili nije slučaj, roditelj bi dijete trebalo ohrabrivati da upoznaje nove vršnjake iz razreda jer će na taj način proširiti svoj krug prijatelja i bolje se osjećati prilikom dolaska u školu.
Za mnoge je roditelje polazak djeteta u školu lijepo, ali i stresno iskustvo. Naime, roditeljima je u tom, pa i daljnjem periodu, potrebno da postanu sigurni kako je njihovo dijete u školi sretno, sigurno i dobro zbrinuto, odnosno da uz znanje koje dobiva, također dobije i sve one ostale vrijednosti koje su mu potrebne da se osjeća prihvaćeno te da u takvom okruženju što bolje razvije sebe kao osobu. Komunicirajući s roditeljima i uključujući ih u program i kurikulum škole, može im se u velikoj mjeri pomoći da budu manje zabrinuti oko djetetova funkcioniranja u sustavu školovanja te upravo takvim načinom rada s roditeljima, ujedno se može razviti i partnerstvo koje će koristiti ne samo roditeljima, već nastavnicima i djeci. U svakom slučaju, moglo bi se reći kako je za djetetov razvoj u okviru odgojno – obrazovnog procesa u školi važno da se u skladnom suživotu nađu roditelj, koji je spreman učiti o sebi i svome djetetu te nastavnik koji će također svojom djelatnošću pokazati kako nije samo prenosilac znanja, već ujedno i učenik, savjetnik i suputnik djeteta i roditelja te će se jedino na taj način ostvariti dobra komunikacija roditelja i nastavnika koja će dovesti do unapređenja odgojno-obrazovnog procesa u školi.
mag. psych. Rebeka Škulić
